ŠEĆERNA BOLEST (DIABETES MELLITUS)

      Šećerna bolest je jedna od najučestalijih endokrinih bolesti ljudi. Osnovna karakteristika je gubitak tolerancije na ugljikohidrate uslijed insuficijencije ili gubitka inzulina. Javlja se intenzivna žeđ (polidipsija), gubitak proteina (dušika), pojačano mokrenje (poliurija), a u teškim slučajevima ketoacidoza, koma i smrt. Posebno je naglašeno povećanje razine glukoze u krvi (hiperglikemija) - natašte, vrijednosti mogu prijeći 7,7 mM/L, a između obroka čak 11 mM/L. Pojava glukoze u mokraći (glikozurija) javlja se tek kad joj koncentracija u krvi poraste iznad 10 mM/L.
       Postoje dva osnovna, pa i genetski različita tipa bolesti u kojih se i liječenje razlikuje (prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, WH0- engl. World Health Organisation) :
       1. Tip I, tzv. o inzulinu ovisna šećerna bolest, u kojoj postoje insuficijencija i destrukcija ß-stanica. Bolest se često javlja već u djetinjstvu. Budući da inzulina nema, niti se Langerhansovi otočići mogu potaknuti na lučenje, bolest se liječi davanjem egzogenog inzulina.
       2. Tip II, o inzulinu neovisna šećerna bolest, učestaliji je, no predstavlja heterogenu skupinu poremećaja. U pravilu su ß-stanice sposobne lučiti inzulin, ali ga može biti nedovoljno ili može postojati poremećaj u regulaciji lučenja ili pak tkiva mogu biti neosjetljiva na inzulin i si. Otprilike 80 % dijabetičara ima o inzulinu neovisni dijabetes. Bolest je često povezana s debljinom. Liječi se edukacijom, dijetom, oralnim antidijabeticima te fizičkom aktivnosti, a samo se ponekad mora liječiti i inzulinom.
       Razlozi nastanka šećerne bolesti nisu do kraja istraženi. Utvrđeno je da genetska predispozicija ima važnu ulogu u nastanku bolesti, te da je destrukcija ß-stanica Langerhansovih otočića posljedica autoimunog procesa. Međutim, sama nasljedna komponenta nije dovoljna za siguran razvoj dijabetesa, ali uz djelovanje vanjskih činitelja kod genetski predisponiranih osoba, bolest se češće javlja. Uglavnom je riječ o prekomjernoj tjelesnoj težini, lošim prehrambenim navikama, nedovoljnoj tjelesnoj aktivnosti, bakterijskim i virusnim infekcijama (rubeola, mumps), izloženosti različitim kemikalijama (kortikosteroidi, uretani), stresnim stanjima. Bolest se, doduše, može pojaviti i zbog insuficijentnog rada hipofize, kao i drugih endokrinih žlijezda, odnosno pankreatektomije i disfunkcije inzulinskih receptora.
       Uslijed nedostatka inzulina, pojačavaju se procesi glikolize, lipolize i glukoneogeneze. Hiperglikemija dovodi do gubitka vode i elektrolita, što često ima za posljedicu dijabetičku ketoacidozu i komu. Zbog lipolize i oksidacije slobodnih masnih kiselina, povećava se količina acetil-koenzima A i ketonskih tijela (aceton, aceto-octena kiselina, beta-hidroksimaslačna kiselina) koja se luče urinom u obliku natrijevih i kalijevih soli. To dovodi do smanjenja pH krvi i pojačavanja acidoznog stanja. Laktacidoza nastaje kao posljedica hipoksičnog stanja, koje onemogućava normalne oksidacijske procese u stanicama, pa razgradnja glukoze teče samo do piruvata koji se, potom, reduciraju u laktate.
       Komplikacije u dijabetesu mogu se klasificirati kao akutne i kasne. U akutne ubrajamo dijabetičku ketoacidozu i komu, hiperosmolarno stanje, acidozu mliječne kiseline i hipoglikemiju, dok su kasne posljedica patoloških promjena na očima (retinopatije), bubrezima (nefropatije) i živčanom sustavu (neuropatije). Uslijed povećanja razine slobodnih masnih kiselina u krvi, nastupa hiperkolesterolemija, a time je ubrzan proces arterio skleroze. Ceste su i gangrenozne promjene na perifernim dijelovima, kao i smetnje vezane za reprodukciju.


LIJEČENJE ŠEĆERNE BOLESTI

       Budući da se u terapiji šećerne bolesti teži uklanjanju ili smanjenju simptoma bolesti, sprječavanju pogoršanja osnovne bolesti i nastupanja komplikacija, te omogućavanju optimalnih životnih uvjeta bolesniku uz zadržavanje normalne radne sposobnosti, čitava terapija (tako i dijeta) mora biti usmjerena tako da se razvoj, rast, tjelesna težina i sposobnost za rad što normalnije održavaju.
       Isključivo dijetnom terapijom može se danas kompenzirati oko jedna trećina bolesnika. Kod ostalih se koristi inzulin ili oralna hipoglikemijska sredstva. Treba istaknuti da terapija šećerne bolesti inzulinom ili oralnim antidijabeticima nema učinka ako se bolesnik ne pridržava odgovarajuće dijete uz fizičku aktivnost.


PREHRANA U INZULIN NEOVISNOJ ŠEĆERNOJ BOLESTI
      
       Ukupna količina kalorija potrebna prema standardnoj tjelesnoj težini za dob i spol treba biti, prema vrstama prehrambenih tvari, raspodijeljena na: 15-20% kalorija za bjelančevine, 20-25% kalorija za masti, te ostatak za ugljikohidrate.
       Anamneza prosječne dnevne ishrane bolesnika (broj obroka, vrijeme i mjesto uzimanja hrane, količina i vrste namirnica pojedinog obroka, te način pripreme) korisno će poslužiti u adaptaciji dijetne sheme individualnim potrebama pojedinog bolesnika. Ne smije se zanemariti ni faktor iskorištavanja hrane, o čemu podatke pruža anamneza eventualnih gastrointestinalnih smetnji.
       Hrana se zaslađuje saharinom ili sintetskim sladilima: sorbitol, ksilitol, fruktoza ili ciklamat koja nemaju gorki i neugodni okus saharina. Međutim, treba racionalno koristiti navedene preparate, zbog mogućih neželjenih djelovanja koje dugotrajna upotreba može izazvati (međuprodukt saharina može imati kancerogena svojstva, metabolit ciklamata u pokusnih životinja dovodi do zastoja rasta i povećanih neuroza).
       Kure gladovanja treba izbjegavati zbog lakog nastanka acidoze. Za adipozne dijabetičare potrebno je propisati reduktivnu dijetu koja će se provoditi kroz duže vrijeme (mjesecima, godinama) i dovesti do postupnog gubitka tjelesne težine. Dodatak alkohola prehrani treba svesti na minimum ili, stoje najbolje, potpuno ga izbjegavati - visokokaloričan je i ima, na neki način, sinergističko djelovanje s inzulinom (istodobna primjena povećava opasnost, sjedne strane, od hipoglikemije, a s druge od intoksikacije s alkoholom).
       Dijabetes se liječi doživotno, jer se sve mjere svode na ispravljanje metaboličkih poremećaja inzulinom i usklađivanjem ishrane u prvom redu. Tome se priključuje čitav niz mjera koje idu ka sprječavanju komplikacija i infekcija. Zajednički cilj svim tim mjerama je omogućiti bolesniku normalan život i radnu sposobnost, a ujedno i spriječiti i odgoditi komplikacije koje redovito pogađaju ove bolesnike.
       Moderna nastojanja u liječenju šećerne bolesti produžuju život bolesnicima. Smatra se da je to velikim dijelom zasluga kombinirane terapije inzulinom i uravnoteženom prehranom. To su svakako glavne i temeljne mjere kojima se nastoji normalizirati poremećen metabolizam dijabetičara.
       Prvi podatak prijeko potreban za ispravno sastavljanje dijete je stanje uhranjenosti bolesnika. Kod pretilih dijabetičara se nastoji svesti težina na normalnu, te im se pripisuje hrana u ukupnoj kalorijskoj vrijednosti od 18 cal/kg idealne težine. Do 3/4 odraslih dijabetičara ima veću težinu od idealne. Ako se radi o blagom obliku dijabetesa, već je i sama reduktivna dijeta dovoljna za regulaciju šećera u krvi i bez inzulina. Dijeta od 25 cal/kg poželjna je za bolesnike normalne težine, dok se mršavim dijabetičarima pripisuje 35 cal/kg. Za odrasle osobe idealne težine, količina bjelančevina treba biti u granicama 0,75-1,50 g/kg, ugljikohidrata 100-135 g/kg kod blažih oblika, odnosno 150-200 g/kg uz upotrebu inzulina, dok se količina masnoće izračuna iz razlike ukupne vrijednosti i kalorične vrijednosti ugljikohidrata i bjelančevina.